Miron Milić, Hadova kaciga

U Galeriji AŽ, 30. lipnja 2017. u 20h otvara se izložba “Hadova kaciga” Mirona Milića. Izložba je otvorena do 30. srpnja 2017.

 

Hadova kaciga

Kada promislim, mogao bih ustvrditi kako ne poznajem ljude koji nose pokrivala za glavu, što bi također moglo značiti da poznajem krive ljude, ili ne, ovisi kako se uzme. Ako bi izuzeo kolegu Sanvincentija, te par skejtera i ćelavaca kojima je to neizostavni dio imidža, uviđam da se ovaj odjevni predmet pomalo sklonio, pa ga niti kolega Sven, čije pak prezime ukazuje na blisku povezanost sa ovim predmetom, ne koristi. Engleska fraza mad as a hatter, ili lud kao klobučar, uvriježila se ponajprije zbog profesionalne deformacije zanatlija koji su patili od bolest slične takozvanom Korsakovljevom sindromu. Zatrovani živom, osjećali su tremor i vrtoglavicu, a u ekstremnim slučajevima bi halucinirali. Kasnije, i kroz literaturu susrećemo ludog šeširdžiju (Mad Hatter) koji neprestano ispija čaj, jer vrijeme je za njega u zemlji čudesa stalo u šest. Tjerajući konfabulaciju dalje, mogli bismo ustvrditi da ako je šeširdžija lud, onda ni predmet nije baš običan, već prije magičan, pa tako svaki čarobnjak ili vještica imaju šešir, dok je stereotipna mađioničarska rekvizita upravo visoki cilindar. Djed Mraz ne može nikuda bez svoje crveno-bijele kape, a poglavica je uvijek onaj s najviše perja oko glave. Dakle, radi se zapravo o masci, ključnom detalju kostima ili uniforme, simboličnom predmetu koji utjelovljuje razne moći, poput nevidljivosti, što je prema grčkoj mitologiji, nosiocu, osiguravala Hadova kaciga, često prikazivana i kao frigijska kapa. Kada je konzervativni mladi papa u istoimenoj Sorrentinovoj seriji želio ostvariti dojam neupitna autoriteta nad kardinalima kojima se po tradiciji mora obratiti prije nego što konklava bude raspuštena, oteže s obraćanjem u kojem će prezentirati novi smjer Crkve, sve dok mu specijalna papinska tijara, koju je u međuvremenu dao otkupiti, ne biva dostavljena iz Washingtona. Glavni, pak, lik u romanu Cockpit, J. Kosinskog, inače špijun, prolazeći Firencom, dao je ondje sašiti dnevno i večernje odijelo u specijalnog ekskluzivnog krojača. Prelistavajući katalog s naslovom Visoka komanda dvadesetog stoljeća, odabrao je Njemačku kapu s početka tridesetih, koju je križao s krojem kape sovjetske konjice i američkog zrakoplovstva; njegova uniforma skrojena križanjem različitih detalja bila je savršena maska, jedinstveno skrojeno odijelo koje osigurava izdvojen, a ipak lako prepoznatljiv ugled.

Svi mi, konstantno odjeveni u tzv. civilku, ne osjećamo blagodati službene odjeće, pa se prema uzrečici „odijelo ne čini čovjeka“ odnosimo s odobravanjem. Milićev crtež sačinjen od pokrivala za glavu anticipira upravo suprotno. Kao dio regalije i osobnog stila, diktatorske kape utjelovljuju moć slikovitije od same osobe koja ju je nosila. Teško se sjetiti crta lica Kaiser Wilhelma, ali u sjećanje nam odmah dolazi kaciga sa šiljkom tzv. pickelhaube, s kojom je često portretiran. Nadalje, crtež, s gusto naslaganim bicornima, šapkama, fesovima, šiltericama i kacigama, često ukrašenim krestama, perjem i raznim insignijama, lako možemo zamisliti kao kakvu mapu, legendu ili katalog repozitorija. Kabinet čudesa, čija kolekcija se sastoji od diktatorskog haute couture-a. Takva kolekcija, kao doslovni i preneseni theatrum mundi, pun ključnih rola povijesti dvadesetog stoljeća, upućivala bi na najiracionalniji od svih mogućih svjetova. Svijet zakrabuljenih ubojica, u kojem je nadnaravno, poput gore spomenute nevidljivosti koju osigurava Hadova kaciga, sasvim plauzibilno, i dok se efekt ove moći, recimo, lijepo zrcali u nazivu perioda koji je nakon Hirohitove smrti postao poznat kao Shōwa, a znači „period prosvijetljenog mira i harmonije“, lista drugih bizarnosti može bujati u nedogled. Osim što su lica pod nacrtanim kapama odgovorna za smrt milijuna ljudi, u tom teatru susrećemo likove koji disidente bacaju krokodilima, ili ih pak jedu sami, rade zabave na čijim trpezama se nađe i do stotinu slonova, proglašavaju svoju tek prohodalu djecu generalima, a sebe božanstvima, te se čine nestvarnima poput Djeda Mraza, ali su isto tako potpuno stvarni, kao uostalom i debeljuškasti djedica.

Predrag Pavić

 

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!