Mirjana Vodopija, Tranzicija

Galerija AŽ Atelieri Žitnjak

Mirjana Vodopija: ”Tranzicija”

Otvaranje izložbe: petak, 3.11.2017. u 19h

Izložba ostaje otvorena do 10.11. 2017.

Izložba ”Tranzicija” Mirjane Vodopije koja se otvara u Galeriji AŽ, 3.11.2017., kroz seriju fotografija snimljenih tijekom proteklih desetak godina i centralnu instalaciju, govori o autoričinoj potrebi za bijegom od interijera opterećenog predmetima, i o omogućavatelju tog bijega, autu, koji time postaje simbol slobode. U Kangoo stane sve neophodno: malo sklonište – šator i minimalno neophodnih stvari prema popisu koji se, štoviše, s vremenom skraćuje i to možda obrnuto proporcionalno količini predmeta koja se nakuplja u autoričinom stanu.

”Izložba je započela prije nego što će publika ući u izložbeni prostor. Ali, publika to ne zna. Nego će tek tamo, unutra, i to jedino oni koji pročitaju tekst, saznati kako je ovaj  srebrni Kangoo, parkiran točno ispred ulaza, ne samo dio izložbe, nego da u njoj igra glavnu ulogu.

Vratit će se van s tekstom u rukama i kroz Kangoove prozore provjeriti je li sve s navedena popisa tu: šator, vreća, karnister ili boca s vodom, hrana (uglavnom konzerve), kuhalo na kartušu s plinom, lonac, zdjelice, escajg, ubrusi i toaletni papir, spužve za pranje, deterđent za suđe, kozmetika – četkica za zube i pasta, sapun, šampon, krema, rezervna odjeća, nešto deterđenta za oprati odjeću kada se uprlja, ručnik, osobni dokumenti, lova, olovka i tekica za zapisivanje, laptop, mobiteli i punjači za mobitele, svjetiljke.

Taj bi se Kangoo, kojeg inače ništa ne bi razlikovalo od bilo kojeg automobila parkirana pred ulazom, osim što je uputstvom naveden kao izložak, formativno mogao odrediti kao dvostruki ready made: 1. zato što upravo on, upravo tako opremljen,predstavlja pretpostavku iz koje proizlazi i ideja za izložbu, koja potom njega u drugačijim formatima i obrađuje, i 2. zato što njega, kao takvim – ready madeom, čini i to što je on, kao takav,u svakom trenutku spreman napravitiakciju za koju je opremljen. Akciju čije motive autorica objašnjava ovako: “Ne volim biti u interijeru ako baš ne moram. Volim pobjeći iz svog stana punog predmeta i bez vjetra. Predmeti me umaraju i oduzimaju energiju. Volim biti vani i imati pri ruci malo sklonište i sa sobom imati minimalno neophodnih stvari. Imam popis na kojem piše što je sve nephodno ponijeti, bilo za kraća ili za dulja kampiranja. Čini mi se da s vremenom trebam sve manje i da se taj popis s vremenom skraćuje i to možda obrnuto proporcionalno s količinom predmeta koja mi se gomila u stanu.”

Omogućavatelj bjekstva, pa i njegov provoditelj, mora biti spreman na činjenicu da se ono može dogoditi bilo kada. Ta ga spremnost, u ovom slučaju promovira u ready made. Dodatan konceptualan elemenat jest postav, naime, upravo ovako izložen, on u svakom trenutku može realizirati svoju funkciju.Stoga i nije isključeno da autorica u jednom trenutku odluči izložbu obogatiti i performansom – sjesti u Kangooa i otići u nepoznatom smjeru na kampiranje.

Kao što se to već mnogo puta i dogodilo, o čemu svjedoči niz fotografija u prvom dijelu galerije. Vidimo ga parkiranog u prirodnom pejzažu, nadomak rijeke, jezera ili mora, usred šume ili na proplanku, bio sumrak, jutro ili noć, a osim njega tu je i postavljeni šator. Vidimo da u toj prirodi nema ni traga civilizaciji, u obliku nekog auto kampa ili slično, dapače, noćna panoramska fotografija otkriva prilično veliku ledinu s jednim crvenim detaljem, svjetlom iz šatora, a tek u sasvim lijevom dijelu kadra nalazimo i njega, koji na nekom zemljanom puteljku čeka jutro. Iako su mahom u pitanju idilični prizori, Mirjana kaže da nije uvijek bilo tako, “da je bilo i kampiranja po kiši i u snijegu, ali njih (nažalost) nisam snimila. Rekord hladnoće mi je kampiranje na -7 stupnjeva. Znam da je to planinarima normalno, ali meni je bilo otkriće da u šatoru uopće nije hladno.”

Međutim, bez obzira na prvotni dojam, fotografije zapravo uopće nisu putopisna karaktera, budući se radi o panoramskim detaljima iz kojih ne možemo saznati ništa konkretnije o lokaciji, osim da je u pitanju priroda, nego bi se reklo da su to svojevrsni dnevnički zapisi, registracija mjesta. Moguće ih je prozvati i memorabilijama, no one, ovako izdvojene ponajprije imaju ulogu posvjedočiti realizacijama autoričinih motiva. Iz čega bi se moglo zaključiti kako su brojna putovanja zapravo izvedba konceptualne zamisli, manifestno obrazložene izborom odlaska, odnosno njegovim razlozima. Zato što je te razloge moguće i univerzalno prevesti kao svjetonazorsku platformu koja preporuča izlaz iz svakodnevice, promjenu cjelokupna konteksta, ponovno osvajanje već zaboravljena doživljaja slobode, propitivanje odnosa spram onog što nam navodno nužno treba, pri čemu civilizacija neprestano mijenja taj odnos, povećavajući broj nužnosti. Ovakav izlazak znači otpor prema tom porastu i vraćanje na, reklo bi se, nekakvu početnu razinu, platforma prezentira situaciju u kojoj viškovi nisu potrebni, dapače, smetaju. Njihov izostanak ukida i brige što ih oni sa sobom donose, a ukidanjem viška tih briga otvara se mogućnost za osvajanje novih područja, onih što se prostiru između pojedinca i njegovih mogućnosti, otvaraju se vidici na područja što ih svakodnevica zakriljuje.Drugim riječima, otvara se pitanje životne hijerarhijske ljestvice, odnosno osobne top liste prioriteta.

U ‘glavnom’ galerijskom prostoru nailazimo na instalaciju koja simulira maketni prikaz putovanja. Na frontalnom je zidu nekoliko stijena, ili, preciznije, reljefa stijena, budući izlaze iz okomice zida. Dvije najveće spojene su uskom metalnom pločom koja očito glumi cestu, budući se na njoj nalazi figurica srebrnog Kangooa. Dodajmo tome da iz smjera kamo auto ide dopire muzika i da na toj stijeni ima nešto žbunja. Kao da tankim mostom prelazi preko ponora, iznad područja praznine, što bismo ga simbolično mogli nazvati i svojevrsnim čistilištem, budući bi ta praznina mogla označavati gubitak oslonca u smislu sigurnosti ili komoditeta, gubitak očito nužan da se ostvare prednosti što ih nudi ono s druge strane praznine.

/Boris Greiner, iz predgovora za deplijan/

Mirjana Vodopija, rođena je 1963. u Zagrebu. Diplomirala je 1987. godine na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Ostvarila je 33 samostalne izložbe i sudjelovala preko 200 skupnih izložbi ili kustoskih koncepcija u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je brojnih likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera. Djela su joj uvrštena u zbirke važnijih hrvatskih muzeja i galerija. U svom umjetničkom radu izražava se kroz različite medije i njihova preklapanja: kroz crteže i grafike, svjetlosne objekte, instalacije i videoinstalacije, fotografije i ambijente. Od 1987. godine do danas autorica je brojnih scenografija, špica, jinglova, ilustracija i vizualnih identiteta emisija u produkciji Hrvatske televizije. Od 2007. godine predaje na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, od 2017. u zvanju redovne profesorice.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!