Ksenija Turčić, Joie de vivre

U Galeriji AŽ, 04.11. 2016. u 19h otvara se izložba Ksenije Turčić ”Joie de vivre”
Autorica koja je zadnjih godina realizirala niz zapaženih i nagrađivanih radova u mediju videa, na ovoj se izložbi predstavlja zidnom instalacijom u kojoj kao osnovni materijal koristi odbačene fotografije iz obiteljskih albuma.
”… nalazila sam, sakupljala, arhivirala ili možda najbolje reći – kupovala sam za sitne novce na sajmištu cijele obiteljske albume koji nam pokazuju povijest i specifičnost, partikularnosti života.Tehnički rečeno, riječ je o mnoštvu foto-dokumentacije u rasponu od crno-bijelih fotografija koje datiraju od dvadesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do kolor fotografija s kraja tog istog stoljeća. Pa iako su se ti albumi i fotografije očigledno pojavili kao životni suvišak u procesu jedne arhetipske sajmišne robne razmjene, bilo da su odbačeni ili naprosto izgubljeni čudnim tokovima života, oni nam puno govore o historiji cijele jedne generacije. Životne trenutke, posebice one sretne, dokoličarske, obljetničke i slavljeničke mas-medijska upotreba fotografije je označila kao središnju os oko koje se izvodi osobni i kolektivni memorijski narativ cjelokupnog života jedne generacije.
Iako različite u tehnici, toposu, vremenu, rodu, etnosu, sve fotografije s kojima baratam u ovom radu snimljene su kao da bilježe gotovo jednak sadržaj ljudskog bivanja. Stoga se pojavila potreba da lica, tijela, zadnje otiske nečijih sretnih trenutaka zaštitim od pogleda te ih preslikam…”/K.T./

Ksenija Turčić: ”Joie de vivre”

Fotografije iz obiteljskog albuma na koje je intervenirao majčinim kućnim kemikalijama Željko Jerman nazvao je (Iz)umrlim albumima, “budući da su vlasnice tih albuma kojima su te fotografije nešto značile umrle, a s njima je zauvijek”, kako je tumačio Jerman, “nestao i njihov smisao”. Uz same fotografije, priče koje ih prate nezaobilazno su tkanje obiteljskih mitologija, dok je posjedovanje i listanje obiteljskih albuma čin koji se obično povezuje s ugodom, nečim što pruža osjećaj sigurnosti i pripadanja. Pomisao na mogućnost kupnje privatnih fotografija pa i čitavih obiteljskih albuma za male novce na nekom štandu priziva misao o gubitku – domova, njihovih vlasnika, albuma, priča…
Postupak Ksenije Turčić je jednostavan, kao što su to uostalom i postupci drugih umjetnika koji su stvarali dugu i zanimljivu povijest uporabe odbačenih fotografija u umjetnosti.
Sve te fotografije i osobe na njima koje su se lišene u njih upisanog tuđeg pamćenja našle na buvljaku ili su poklonjene umjetnici zato što su u nekom trenutku postale suvišnima, Ksenija Turčić jednu po jednu, dugo i strpljivo prekriva bijelim akrilikom. Pretvorivši ih u banalne, plošne silhuete, kao da još jednom zatire njihov izgubljeni identitet, dok ih, s druge strane izdvaja iz prostora, naglašava. „Tijela nestaju“, piše mi u mailu Ksenija Turčić, „ali prostor pamti. Oni su samo još jedan otisak u rijeci vremena koje sve nemilosrdno pomete“.
Bez obzira koji medij odabire, fokus umjetnice uvijek se nekako vrati njezinim ishodišnim refleksijama o prostoru. U počecima, kada je slikala monokromna platna, to je značilo otvaranje pogleda u procijepe koji su otkrivali slojeve i prizivali slutnju o postojanju još jednog nevidljivog, ali postojećeg energetskog prostora unutar slikanog polja. U seriji video-radova koje započinje krajem devedesetih, nakon razdoblja gradnje fizičkog prostora instalacijama s kojima je minimumom sredstava postizala maksimum energetskog doživljaja, autorica počinje novo traganje za mogućnostima odnosno nemogućnostima reprezentacije unutarnjeg, psihološkog prostora.
Naslov koji odabire za novi rad čini se u prvi mah pomalo nepriličan, uzimajući u obzir tako moćno i djelotvorno svojstvo fotografije u evociranju memento mori . Skrivajući protagoniste i pretvarajući ih u eterične čestice, ona tom simboličkom gestom prekrivanja kao da zaklanja pogled u nešto što i na najeksplicitnijim fotografijama ionako ostaje uvijek nedostupno: postojeće ali nevidljive unutarnje prostore, zauvijek izgubljene, ali ipak samo tim subjektivnim prostorima pripadajuće trenutke joie de vivre.

R.I.Janković
___________________________________________
Melanija Belaj, „Obiteljska fotografija kao kreiranje i arhiviranje (poželjne stvarnosti)“, Narodna umjetnost 45/2, 2008, str. 135-151
2 Lech Lechowicz, „Collections which restore usefulness to found photography“,http://www.academia.edu/9693791/Collections_which_restore_usefulness_to_found_photography
3 “Sve fotografije ljudi su prema Susan Sontag, memento mori, jer snimiti fotografiju znači sudjelovati u smrtnosti, povredljivosti, promjenjivosti neke druge osobe ili stvari.“ Navedeno prema: Melanija Belaj, „Obiteljska fotografija kao kreiranje i arhiviranje (poželjne stvarnosti)“, Narodna umjetnost 45/2, 2008, str. 135-15

Ksenija Turčić (1963) – diplomirala je 1987.na ALU u Zagrebu, nakon čega je pohađala studij crtanja kod Josepha Kosutha u organizaciji Fundacije Antonio ratti u Comu (Italija). Nastupala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji inozemstvu i boravila na studijskim boravcima u Washingtonu, Cimelicama (Češka) i New Yorku. Dobitnica je međunarodnih i domaćih nagrada za umjetnički rad od kojih treba izdvojiti Nagradu 20. salona mladih 1988. i Godišnju Vjesnikovu nagradu za likovne umjetnosti “Joisp Račić” 2001. godine.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!