Ivan Dujmušić, Oslobađanje od gravitacije

U Galeriji AŽ, 25.11.2016. u 19h otvara se izložba Ivana Dujmušića, Oslobađanje od gravitacije. Oslobađanje od gravitacije objedinjuje seriju radova – tekstova ugraviranih na ploče pleksiglasa, sa zvučnom instalacijom u kojoj se ti isti tekstovi čitaju istovremeno na hrvatskom, norveškom, engleskom i njemačkom jeziku. Riječ je o kratkim često kriptičnim tekstovima od jedne rečenice ili nekoliko riječi, proizašlim iz osobne vizure i osobnog umjetničkog iskustva, u kojima se autor referira na fenomenološko određenje pojma umjetnika, umjetnosti ili umjetničkog djelovanja. Intervenirajući u postavu odmakom prozirnih ploča od zida, autor namjerno otežava čitanje teksta, kao što u audio radu stvara kakofoniju istovremenim čitanjem na nekoliko (njemu bitnih jezika) kako bi se izbjeglo razgovijetno slušanje.

Ivan Dujmušić rođen je 1982. u Prijedoru. Vizualni je umjetnik koji se u svojoj umjetničkoj praksi bavi instalacijom, videom, filmom, tekstom i novim medijima. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 2011. godine. Od 2009. do 2013. studira na Volda University Collegu u Norveškoj gdje je i diplomirao na odjelu za animaciju. Po završetku studija 2013. započinje raditi kao ravnatelj i kustos u Norveškom animacijskom centru, prvom muzeju za animirani filma u Norveškoj. Osim što sudjeluje u etabliranju muzeja, organizira mnogobrojne uspješne izložbe od kojih se mogu izdvojiti: ”Norwegian Animation 1913 – 2013” i ”Norman McLaren – Art Between the Frames”.
Kao ravnatelj i kustos NAC-a radi sve do rujna 2015. godine. Od 2014. do 2016. predaje uvod u povijest filma na Volda University Collegu na odjelu za medije.
Samostalno izlaže od 2008. i do sada je sudjelovao na više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Norveškoj i Portugalu.

OSLOBAĐANJE OD GRAVITACIJE

U svijetu umjetnosti pomiču se granice intime jer u umjetnosti sve uvijek ide dalje. Skidaju se slojevi doživljenog kao kad se jedu artičoke – jedan se po jedan gule izvanjski listovi na putu prema jezgri ploda. Pogrešno je artičoku jesti tako da ju cijelu uzmeš, dugo žvačeš i ispljuneš suvišno. Teško je reći zašto je pogrešno, najbliže tumačenje kaže da sve ide svojim putem, nema preskakanja, a ono, kad se i dogodi, sporadično je, kao i strijelica kada sune uvis. Ali nebo time nije osvojeno.

Kao i svaki drugi prostor naše stvarnosti, tako i umjetnički prostor ima svoju nakaradnu dimenziju. Ona je locirana u centrali umjetnosti, svojevrsnom zabavnom parku, u kojem središnje mjesto ima kupola boli. To je velik proziran cilindar, tek nešto manjeg formata od rimske arene. Prozirnost je, dakako, simbolične prirode, baš kao što je i cijela građevina u službi scenografije, publika je, naime, razasuta po cijelom svijetu, te kao i u bilo kakvoj usporedivoj situaciji, program prati online. Scenarij ide ovako: umjetnik/ca ulazi u arenu, auditorij pred ekranima napeto iščekuje.
On treba učiniti ili ispričati nešto što muuzrokuje bol, unutarnju, duševnu bol. U kupolu su ugrađeni emocionalni senzori koji mjere intenzitet što ga umjetnik pritom osjeća. Ukoliko taj intenzitet prijeđe određenu granicu, akter dobija novčanu nagradu. Isključeno je performativno samoranjavanje bilo kakve vrste, senzori uključuju alarm na tjelesnu bol, diskvalificiraju umjetnika.Uopće nije važno što on čini ili o čemu govori. Na skali što podsjeća na termometar, smještenoj u donjem lijevom uglu ekrana, publika prati emotivan razvoj. Nemoguće je prevariti stroj. Visina nagrade ovisi o količini izmjerene boli. Planeta opetovno navija za rekord.

Nasuprot centru, na periferiji umjetničkih zbivanja nije moguće jednim potezom riješiti imovinski kontekst. Ponajprije stoga što su sve kamere u centru, nitko nema pojma što umjetnik na periferiji radi. Nemogućnost svjetske slave, međutim, otvara umjetniku cijeli spektar drugačijih izražajnih mogućnosti. Kao da se odjednom zatekao u golemom prostoru slobode. Taj je prostor nevidljiv, reklo bi se da uopće i ne postoji, ali na neki se neobjašnjiv način umjetnik (izvan fokusa) osjeća njegovim stanovnikom, dapače, koristi upravo njegovom nedefiniranošću.

S druge strane umjetnikov boravak izvan javnosti može biti i rezultat izostanka tehnike nužne za umjetnički izraz javnog razaranja vlastite unutrašnjosti. Mnogi primjeri govore kako upravo taj izostanak otvara vrata slobode. Našavši se unutra, umjetnik će poželjeti pojmiti taj prostor, kako drugačije, nego pridajući mu vlastitu logiku i vidjeti kako se ona snalazi u okolnostima posvemašnje prozirnosti. Jer kao što prozirna voda vidljivim čini tijelo nevidljiva čovjeka, istom logikom bi i nedefinirani prostor mogao biti označen upravo komunikacijom s njime.
Pa kao što bi diskretan, laserskom zrakom izveden potpis udonjem, desnom uglu zvjezdanog neba već samom autorizacijom taj prizor proglasio slikom, tako sada Dujmušić diskretnim, jedva vidljivim parolama, jetkanjem ispisanima na prozirnoj ploči, ilustrira nevidljivi prostor slobode.
Kakva bi to tehnika, dakle, bila? Čime se ovdje proizvodi slika?Reklo bi se, ni s čime, i to ni na čemu, grebanjem prozirnosti materijaliziraju se riječi.
Te riječi, u izostanku nužnosti da budu srceparateljne, komunikaciju ne ostvaruju na duševnom, nego na duhovnom planu, identificirajući područje vlastita interesa kao sugovornika. Definirajući pritom i nevidljive granice svog rezervata prešućenim replikama kojima prostor nastavlja dijalog.

Pa, ukoliko mu je stalo do takve komunikacije, odnosno do boravka u prostoru umjetničke slobode, dijalog što ga vodi mora biti jedva čujan, jedva vidljiv, jer će ga u protivnom registrirati i ovi iz centra i pozvati na gostovanje u kupolu.

Boris Greiner

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!