Igor Kuduz, Revelation Archive: 341 Stories of the Prophet

U Galeriji AŽ, Atelieri Žitnjak, 14. 10. 2016. u 19h otvara se izložba Igora Kuduza, Revelation Archive: 341 Stories of the Prophet. Izložba je rezultat kontinuiranog snimanja i arhiviranja jednog te istog naizgled besmislenog motiva, mačijeg zijevanja. Na 341 fotografije (od kojih je prva snimljena slučajno 2014.) disciplinirano i predano autor bilježi točno odredjene trenutke svakodnevnice svog mačka Muhameda i njegove družice. Iako fotografije sustavno objavljuje na društvenoj mreži, naizgled kao i većina mačkoljubaca, posrijedi je namjerno ‘zagađivanje’ fb-a tom nevažnom refleksnom radnjom, neprekinutom serijom životinjskih zijevanja.

”U nekom trenutku u svom životnom okolišu primjetim uzorak. Refleksno ga zabilježim. I onda još jednom, i još jednom, i još jednom. I tako par stotina puta. U nekom slijedecem trenutku osjetim da ponavljanje više nije refleks nego radnja i upravo je to trenutak kada treba stati. Bez obzira radi li se o fotografiji, radosti života ili ludizmu. Kada uzbudljiv i zabavan refleks postane uvjetovana radnja, prestajem.
Arhiviranje tih uzoraka oblik je procesiranja svakodnevnice, onog što jesam i čime se bavim.
Arhive su to bezrazložnih naplavina različitih pojava koje su mi u nekom trenutku iz bilo kojeg razloga jako važne ili zabavne.
Ne razmišljam zašto nešto čuvam na jednom mjestu i što ću s tim. Znam da me veseli i to mi je dovoljno. Isto tako znam da me gotovo ništa od raznih društvenih angažmana prepunih očekivanja ne raduje ni približno u tolikoj mjeri.
Nude uloge, ne i sadržaj. Zato fotografiram i arhiviram male besmislice i bizarne efemeralije, jer me čine sretnim. Rekao bih da je to moj intiman čin otpora. Javnim ga činim sustavnim objavljivanjem na društvenim mrezama, a sada i izložbom.”
/I. K./

”Svaki put kad mi Igor Kuduz najavljuje neki novi projekt, izložbu ili publikaciju to zvuči i izgleda kao da priprema kakvu nepodopštinu – ima takav osmijeh, rečenice kojima objavljuje svoju namjeru vode u tom smjeru, on tome pristupa zavjerenički i svi su pozvani da sudjeluju iako je sve već sam smislio. Spreman je investirati u stvari koje se ponekad čine apsurdnima, čija je vrijednost naizgled nesrazmjerna količini angažmana, ali čak i tada njegova strast i ležernost uvjeri vas da su vrijedne, ako zbog ničeg drugog, onda baš zbog tog nesrazmjera.Kuduzov umjetnički dio opusa, naspram onog dizajnerskog, karakterizira upravo ta vrstalakoće, ali tu nisu posrijedi dosjetke ni jednostavna rješenja koja nastaju u trenutku kao inventivan odgovor na određeni izazov. Svakom njegovom radu prethodi neka dugotrajna aktivnost i svaki se u trenutku kad je pokazan kao cjelina doima strukturiranim, kao planiran i osmišljen sustav, kao da je riječ o projektu.No, ako se te radove retrogradno i može nazvati projektima, on ih radi naopako, od kraja prema početku, tako što prvo marljivo sakuplja golemu građu fotografija, tekstova ili uzoraka neke treće vrste da bi tek nakon dužeg vremena, možda ili nikad, pronašao njimadovoljno uvjerljiv povod da ih izdvoji, imenuje, otisne ili izložikao umjetnost. Kuduz je umjetnik-kolekcionar koji živi i diše u eri interneta, koja je i sama, barem u ovoj svojoj fazi, era kolekcionarstva. Sve se kolekcionira: sakupljaju se (neprovjerene) informacije, (krivo atribuirani) citati, (nepročitani) tekstovi i knjige u pdf-u, (neodslušana) muzika, (nepogledani) filmovi, kolekcionira se svoja i tuđa privatnost,i nikad nije bilo jeftinije i lakše kolekcionirati, često po cijenu vrijednosti i autentičnosti svih tih stvari, sadržaja i iskustava. Kuduz najčešće kolekcionira služeći se fotografijom, ali ne isključivo jer skuplja primjerice i neželjenu elektroničku poštu s lukrativnim ponudama iz dalekih zemalja. Iako ga se obično vezuje uz fotografski medij, fotografija nije njegov odabir zbog estetskih preferencija ili specifičnih kompetencija, nego zato što je praktičan za bilježenje. Kolekcionira i kad je online (ispred ekrana) i kad je offline, koliko znam kolekcionira i neprehodane pješačke staze i planinske vrhove ali ne zato da bi nešto osvojio i stavio zastavicu, kolekcionira da bi registrirao, ne da bi prisvojio. Motivi na njegovim fotografijama obično su isječci iz svakodnevice koji nemaju značenja dok nisu ponovljeni stotinama puta, odnosno dok im umjetnikova pažnja i briga nije dala značenje, drugim riječima svaka okinuta fotografija je jedna ničim izazvana investicija u život koji se, u velikoj mjeri neprimjetno, odvija pred nama. Bez obzira je li riječ o prizorima iz bezličnih predgrađa i poslovnih četvrti, iz vlaka na relaciji između doma i posla ili iz vlastite radne sobe gdje nastaje većina fotografija iz serije u prilici ove izložbe nazvane „RevelationArchive – 321 storiesoftheProphet“. Prorok i protagonist iz ove priče je mačak Muhamed, jedan od dvije mačke s kojima Kuduz dijeli životni prostor zadnjih godina. Muhamed je dobio ime po uzoru na osnivača Islama, zbog riđe dlake koju je imao u trenutku kad je pronađen, kao rezultat privremene depigmentacije zbog neishranjenosti i trauma (prorok Muhamed je prema nekim navodima bojio bradu u crveno). Obje mačke (i Muhamed i Ona-Koja-Nema-Ime) imaju status polubožanstava u Kuduzovom svijetu, što naznačuju njihova imena, ali još više pažnja koju im pridaje. Ako ste pratili njegove objave na Facebooku kao, između ostalog, neformalnu ekstenziju javne umjetničke aktivnosti, primijetili se da se tekuće serije fotografija i drugih objava dosljedno prekidaju jedino Muhamedovim zijevanjem. Baš to Muhamedovo zijevanje središnji je motiv ove izložbe, a njegova banalnost, multiplicirana više od 300 puta daje mu posebnu aureolu. Da budem iskren, slike mačaka mi beskonačno idu na živce, dijelom zato što ih je u opticaju toliko da ako netko iz svemira prati Internet zadnjih godina, taj ima sve razloge da bude zbunjen oko toga koja od dviju najzastupljenijih vrsta vlada ovim planetom. No dok je većina obožavatelja mačaka fascinirana ili njihovim krznatim šarmom ili nesvakidašnjom inteligencijom i lukavstvom, Kuduz je fasciniran Muhamedovim zijevanjem. Ne znam koliko je on sam toga bio svjestan kad je počeo sakupljati ove fotografije, ali zijevanje je jedan od refleksa čiju funkciju još uvijek nismo uspjeli racionalizirati. Postoje teorije, ali nitko zapravo ne zna sa stopostotnom sigurnošću zašto zijevamo, još uvijek ima nečeg duboko misterioznog, transcendentnog u tom banalnom činu. Za umjetnika čiji je primarni interes pridavanje značenja i ukazivanje pažnje naizgled beznačajnom, nezapaženom i ignoriranom, to je znakovito. Za autora koji u svom radu toliko senzibilno registrira i najmanje tragove života oko sebe u rasponu od nezamjetnih gesti do posve nesvakidašnjih situacija, zijevanje je monumentalan događaj – zato što je jedna od rijetkih stvari koje uopće o njemu znamo to da je nekako suštinski povezano s empatijom. Zijevanje nije tek „zarazno“ nego indicira kapacitet za empatiju, do te mjere da je po odgovoru na tuđe zijevanje moguće prepoznati tendencije autizma ili određenih psihopatoloških stanja. Po nekim studijama, čak i čitanje o zijevanju može izazvati ovaj refleks, dakle, možda sad i niste zijevnuli jer vam je dosadno ovo čitati. No ni to nije za osudu. Gledajući neke ranije Kuduzove cikluse radova čini se da su baš dokolica i dosada najstimulativnija okruženja u kojima je kao umjetnik najproduktivniji. Dokolica bližnjih – a u ovom slučaju je Muhamed iz umjetnikove perspektive taj bližnji – je pak sveta stvar koju vrijedi dokumentirati jer predstavlja određen vid njihove slobode od pritiska, protoka vremena, očekivanja itd, a čak i taj osjećaj je, kao i zijevanje, zarazan. Muhamed ima lijep život, pretpostavljam da Kuduza njegovo zijevanje podsjeća na to. Zijevamo samo s ljudima i drugim bićima s kojima osjećamo bliskost. Posebna vrsta bliskosti je pak ta kad, kao Kuduz kod Muhameda, možemo osjetiti kada kreće taj događaj s tolikom sigurnosti da preduhitrimo taj trenutak. A kad taj isti trenutak uhvatimo i zabilježimo više od 300 puta, e to je ljubav.”
/Marko Golub, tekst uz najavu izložbe/

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!